• 1974

Useljenje u novu zgradu Srca u Marohnićevoj ulici (tada Engelsova bb)

Srce je započelo svoj rad na privremenoj lokaciji u Savskoj 16, ali je paralelno s tim počelo projektiranje i izgradnja posebne zgrade za Srce. Odabrana je lokacija u Trnju na današnjem Prisavlju (tada Šetalište Karla Marxa / Engelsova ulica), na samom južnom kraju tzv. Sveučilišne aleje, koja počinje zgradom Rektorata Sveučilišta u Zagrebu, a završava baš zgradom Srca.

Preseljenje u novu zgradu i početak rada Srca u toj novoj zgradi, kao i svečanost početka rada novog računala, nabavljenog za Srce (UNIVAC 1110) dogodili su se krajem 1974. godine. Zgrada Srca trebala je biti dio posebnog sveučilišnog kompleksa, ali taj širi projekt nikada nije realiziran.

Zgradu Srca projektirao je Aleksandar Dragomanović (1921. - 1996.), profesor na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu.

Najbolje je o našoj zgradi rečeno u izvornom znanstvenom članku Alena Žunića objavljenom u časopisu Prostor : znanstveni časopis za arhitekturu i urbanizam, Vol. 25 No. 1(53), 2017. pa dijelove prenosimo u cijelosti:

"Aleksandar Dragomanović (1921.-1996.) jedan je od ključnih autora hrvatske poslijeratne arhitekture čiji opus broji više od stotinu projektiranih i izvedenih djela. Naglašen utjecaj u struci ostavio je visokom kvalitetom i brojnošću poslovnih i uredskih zgrada - ukupno šesnaest u nekoliko gradova onodobne Jugoslavije (Zagreb, Rijeka, Beograd, Zrenjanin) i u drugim zemljama (npr. Alžiru). Njegovi projekti ove tipološke skupine obilježeni su racionalnim funkcionalnim i konstruktivno-tehnološkim rješenjima te estetiziranim minimalističkim oblikovanjem.

Ustanova SRCE osnovana je 1971. godine u cilju razvoja informatike, a već 1972. za njezin se smještaj projektira namjenska zgrada. Prvo urbanističko-programsko rješenje šireg obuhvata potpisuje Neven Šegvić, uz suradnju Aleksandra Dragomanovića i Emila Špirića (koji je i započeo projekt zgrade). To cjelovito rješenje uključivalo je, u 1. etapi - zgradu SRCE-a (P+3) na poziciji i u kompoziciji gabarita sličnu kasnijoj realizaciji; u 2. etapi - na S dijelu parcele bio je predviðen strukturalistički koncipirani Fakultet kompjutorskih nauka (diferentne etažnosti, do P+8). Sklop je trebala povezivati povišena pješačka platforma ispod koje su bile planirane garaže. Na kasnijim nacrtima iz iste godine pojavljuje se samo potpis A. Dragomanovića (koji je preuzeo autorsko vodstvo) i B. Pinteka u fazi izvedbene dokumentacije. U realizaciji je dijelom izvedena 1.2 m povišena pristupna platforma na S dijelu parcele, gdje je i glavni ulaz. Parkiralište s tehničkim ulazom za dostavu na J je dijelu parcele. U suterenu su izvorno bili smješteni servisno-pogonski prostori i garaže (danas prenamijenjeni u predavaonice i kantinu). Ulazni hal s recepcijom, uz pješački predtrg, riješen je poluetažno s otvorenim stubištem u foyeru koji formatira zračni prostor u punoj visini zgrade. Na visokom su prizemlju u obodnome dijelu tlocrta uz prozorske otvore smješteni uredi s kružnim hodnikom te prostorije za predavanja u središnjem dijelu (pregrađeno). Osobito zanimljiv tehnički detalj čine komore i ugrađeni kanali za prirodno strujanje zraka iz hladnih podrumskih prostora u više etaže, koji su temperirali kompjutorsku dvoranu u doba dok još nisu postojali suvremeni sustavi klimatizacije (danas preadaptirano i izvan funkcije). Kat je u izvornom rješenju imao ‘lebdeće’ urede na konzolama (dubine 5 m) na S i J pročelju te hodnike uz druge dvije fasade (također na konzolnim prepustima od 2.5 m), a u središtu je smještena velika kompjutorska dvorana s ‘centralnim sistemom’, uz koju su u uglovima pozicionirane konstruktivne jezgre sa sanitarijama. Na krovnoj etaži s instalacijskim pogonom (‘box’ dimenzija 18.5´7 m) omogućen je izlazak na ravnu terasu. Svojevrstan novum u vrijeme izgradnje bila su dva kružna nadsvjetla iznad foyera, riješena dvostrukim pleksi-kupolama. Zgrada je višekratno adaptirana (Goran Jukić, ‘PB Portal’, 2001. i poslije), a danas je u funkciji CARNet-a (u prizemlju) i matične ustanove SRCE (u suterenu i na katu).

Zlatko Jurić ovu zgradu svrstava među Dragomanovićeve projekte nastale na tragu novoga kubizma, koje karakterizira „uspostavljanje humanog mjerila cjelokupnog objekta pomoću rafiniranog odnosa otvora na pročelju i pažljivo proporcioniranog volumena”. Ova je građevina u valorizaciji cjelokupnoga Dragomanovićeva opusa nepravedno zapostavljena, slabo je publicirana, nenagrađena i strukovno neafirmirana, iako je nesumnjivo riječ o jednoj od najboljih autorovih realizacija koje su obilježile klimaks kasne zagrebačke moderne."

MEZO – mnogonamjenska eksperimentalna zgrada i organizacija

Slika: Maketa MEZO-a

Osim zgrade Srca, Dragomirović je bio i jedan od autora programske skice MEZO-a. U raspravama o prostornom razvoju Sveučilišta daleke 1976. godine pojavila se zamisao da se kraj Srca izgradi objekt radnog naziva MEZO. Zgrada je trebala služiti i kao spremište za sve vrste podataka, knjiga, računalnog materijala, mikrofilmova... Jedno vrijeme MEZO je trebao biti i skladište za građu Nacionalne i sveučilišne knjižnice koja se tek trebala početi graditi. Zamisao je bila da bi suvremena tehnika i interna organizacija omogućavala brz i efikasan pristup i korištenje podataka. U zgradi su se trebale nalaziti i predavaonice za sve razine obrazovanja u informatičkim znanostima, prostorije za sastanke, individualni rad, te čitaonice za služenje klasičnom bibliotekarskom građom. Zamišljeni MEZO je trebao imati više od 5400 m², od čega su skladišta trebala zauzimati 1200 m²... Napravljena je i idejna programska skica. Iako je sve, daleke 1976. godine ukazivalo na to da bi projekt mogao zaživjeti i da bi MEZO zajedno sa Srcem tvorio snažan i cjelovit informacijsko-dokumentacijski blok, koji bi uspješno obavljao svoju obrazovnu i sveučilišnu ulogu, sve je ostalo samo na ideji.